Godina 2009., 5.kolovoza, Dan domovinske zahvalnosti. U malenom slavonskom gradiću, tmuran dan s malo vjetra i pokojom kišnom kapi. Na javnim ustanovama grada, uglavnom prazni držači zastava, kao koplja zabodena u nebo, u duše naših umrlih ratnika i predaka.
Većinu ne zanima ništa osim najbitnije činjenice: danas ne treba ići na posao.
Poneka odrpana i pokidana zastava ipak je našla svoje mjesto na glavnom trgu. S nje otužno vise komadi platna. Kriza je.
Teška su vremena, tko još ima vremena za takve stvari kao što su zastave? Većom strašću i snagom kriza se naselila u dušama i srcima suvremenih ratnika koji najveće bitke vode na bojištima zvanim supermarketi.
Nema se vremena misliti na „običnu krpu“, kako izjaviše i neki na ovom portalu.
........
